TATE – JUDAŠI: 1:0
(nogomet, naravno)
U sklopu „Srakinih igara 2011.“ održala se i nogometna utakmica između tata i judaša. Na traženje roditelja (tata), dajemo kratki opis utakmice o kojoj će neki još dugo pričati:
Utakmica je davno dogovorena, a ostvarilo se najvažnije pravilo u športu: Protivnika se ne smije podcijeniti! Judaši su prije svega pravi športaši, i to pravi, i nisu podcijenili tate, ali su zbog svoje dobrohotnosti i pristojnosti dozvolili neke ustupke koji su se kasnije pokazali kao presudni.
Prvi hendikep judaša je bilo neigranje Jože, koji je u tom trenutku već bio na putu za Maltu (Sretno Joži i Petri!). Time je izgubljen glavni lider judaške momčadi.
Drugi propust je bio dogovoreno trajanje utakmice. Uopće nije poznato tko je to od strane judaša dogovarao, ali vjerojatno respektirajući godine, ukupnu masu i sunčano vrijeme, došlo se do poluvremena od neozbiljnih 15 minuta.
Treći faktor je bilo pristajanje na arhaično pravilo o zlatnom golu. Tko li se samo tog pravila prisjetio?
I s ta tri hendikepa judaši su izašli na teren samo u tenisicama i kratkim hlačama. Odmah su mogli misliti da nešto nije u redu kad su se neke tate izašle kao da igraju ligu prvaka: kompletni dresovi, brojevi na leđima, prave tenisice za nogomet, štucne. Računajući na respekt judaša, jedino nisu imali štitnike za noge.
Pristup utakmici je također bio dijametralno suprotan, kao da ekipe igraju dvije različite utakmice: judaši su izašli odigrati prijateljsku utakmicu, a tate su bile „nabrijane“ kao da igraju odlučujuću utakmicu za opstanak u 4. županijskoj ligi ili nešto slično tome.
Kao u onom vicu o nadmetanju raja i pakla u judu, gdje se Bog hvali da su svi najbolji judaši ionako u raju, a vrag da to nema veze jer su svi suci kod njega, utakmica nije imala suca, pa su pritisci tata bili stalni i neizdrživi. Judaši su, vjerujući da će po pravdi sve doći na svoje mjesto, popuštali tatama u njihovim zahtjevima. U gledalištu je navodno bio netko tko je gledao na sat i mjerio trajanje utakmice, ali u to nitko nije siguran. I u takvim se, i po Bogu i po vragu neregularnim uvjetima, igrala utakmica.
Na golu tata, srećom po njegovo zdravlje, Zoran Ivošević nije imao previše posla jer je obrana na čelu s Damirom Frlićem i Alanom Garašićem bila kamena (mramorna, granitna). Pridodavao im se i Željko Šipek koji je kompjuterskom preciznošću svaku loptu slao u obližnji kukuruz. Ivan Bubanović i Miro Bogović su redom kosili svakog s loptom, a sredinu terena su držali g. Hrkec i svugdje prisutni Ivan Ištuk.
Judaši su, uz neke iznimke, na terenu, izvrsno izgledali. Kretanje s loptom, kretanje bez lopte, kretanje za gledateljice…(jesam li spomenuo da su judaši igrali bez majica?), sve je bilo izvrsno, ali nije bilo dovoljno lopti prema naprijed koje bi uspjele izbjeći brojnu protivničku obranu. Uglavnom, regularni dio utakmice nije donio previše uzbuđenja.
U produžetke su tate krenule sa zamjenom. Na teren je ušao, u nogometu „kuhan“ i „pečen“, s kuharskom kapicom, masterchef, Dražen Bortas. Tate su se reorganizirale i svi su osim masterchefa stajali u obrani.
Tada se odigrala i dirljiva priča zbog koje mi i sad kapaju suze na tipkovnicu. Vidjevši da tate rapidno posustaju na jakom ljetnom suncu i da je pitanje trenutka kad će odustati, Matija je napravio korak vrijedan divljenja. Želeći protivnicima dati poticaj i završiti njihovu agoniju, pod izgovorom da više ne može, izašao je s terena. Kao zamjena je ušao 13-godišnji Dominik. Misli li itko da Matija zaista više nije mogao?
I tada tata Ištuk, kao napadači iz lige petice, na dodir judaša (je li bilo uopće dodira?), pada kao pokošen. Izgledalo je kao da ga je pokosio branič iz NFL-a, a ne judaš iz najlakše juniorske kategorije. Naravno, tate su tražile slobodan udarac. Slobodan udarac je izvrsno izveo, odmah čudotvorno izliječeni, tata Ištuk. Na nedavnoj utakmici Hrvatska – Ukrajina, komentator je rekao da se lopta treba nabacivati u 16 metara, pa se možda nešto i dogodi (izvrsna taktika!). Taj savjet su primijenile i tate i lopta je ispred gola došla do Dražena Bortasa koji je opalio loptu, i u maniru animiranih filmova, lopta se kao na bilijaru odbijala i završila u golmanovim rukama. Tog trenutka Dino (golman), što nitko nije zamijetio, pušta loptu i ona se otkotrljala u gol. Svi su vidjeli samo loptu u golu. Zlatni gol za tate!
Zaista, svaka čast predsjedniku Damiru na takva dva sina. Jedan pod izgovorom umora izlazi s terena u presudnom trenutku, a drugi uhvaćenu loptu izuzetno spretno i neprimjetno pušta u gol, a sve da tate sačuvaju dostojanstvo. Bravo dečki!
Pravi športaši znaju i gubiti, pa ovaj poraz neće ostaviti traga na judašima, a nekim je tatama to bila zaista važna utakmica. Na kraju, tate su posljednjim snagama optrčale počasni polukrug i stuštile se u hlad gdje su ih čekale mame s hladnim oblozima.
Slijedeće godine se ipak moraju dogovoriti neka čvršća i modernija pravila. Prije utakmice!
Ukoliko je vaše viđenje utakmice ponešto drugačije ili želite napisati nešto o natjecanjima mama i judašica, svojim dojmovima, roštilju, atmosferi i sl., pošaljite to na info@judoklubsamobor.hr.
PRVENSTVO RH ZA DJEČAKE I DJEVOJČICE
- VINKOVCI, 18.4.2010. –
Opet mi se čini da smo bili najglasnija ekipa roditelja u Vinkovcima. Iako naša djeca nisu bila najbrojnija, roditelji drugih ekipa začudo, nemaju običaj pratiti djecu u tolikom broju. Možda je zaslužna tome dobra suradnja trenera, vodstva kluba i roditelja. Nadam se da su se uz toliku podršku i natjecatelji i treneri osjećali bolje. A o roditeljskim osjećajima i viđenju natjecanja malo podrobnije:
ORGANIZACIJA
Roditelji su ovog puta išli odvojeno od djece i mislim da je tako bilo bolje svima. Treneri su s djecom imali svoj mir jer im nismo dosađivali. I roditelji su imali svoje slobodno vrijeme za druženje. Organizaciju boravka roditelja u Vinkovcima je na sebe preuzeo g. Dražen Bortas i nitko nije požalio jer kao da smo išli s nekom renomiranom putničkom agencijom – platiš toliko i u to vrijeme se nacrtaš pred dvoranom. Ostalo je bilo njegov posao. Meni je iskreno najdojmljivija bila završna večera kada je nas tridesetak došlo u restoran i čim smo sjeli konobari su već nosili djeci večeru za stol. Kapa dole g. Bortasu!
NAJNESRETNIJI TRENUTAK
Netko bi možda pomislio da mi je najnesretniji trenutak bio kad je Helena izgubila polufinale na zlatni bod ili na sudačku odluku u borbi za treće mjesto, ali ne. Finale djevojčica do 32 kg. Dora je bila uvjerena u svoju pobjedu, ali Marta je bila bolja. Poslije borbe Dora u suzama dolazi na tribinu k mami koja je pokušava smiriti. Nakon nekoliko minuta, probijajući se kroz čestitare, na tribinu, sijajući od veselja, dolazi i Marta. Išla je prema mami da se pohvali i na tri koraka od mame diže pogled i vidi sestru svu u suzama u maminom zagrljaju. U istom trenutku joj se sledio osmjeh, stala je i nije znala što bi. Pognula je glavu i pogledala okolo da provjeri da li ju netko gleda. Siguran sam da je u tom trenutku sretnija bila da nije osvojila zlato ili da ga može pokloniti sestri.
SUCI
Onaj tko gubi ima se pravo ljutiti, ali neke stvari bi trebalo ispraviti. Jasno mi je da možda nema dovoljno sudaca, ali uvijek kad će suditi borbu suci iz istog kluba ili iste regije bit će sumnji na nepristranost. Ako se u borbi za medalju sude dva suca iz regije jednog natjecatelja, jesmo li sigurni u ispravnost odluke sudaca?
UKUPNO
Kao i prošle godine, Vinkovci će nam ostati u lijepom sjećanju. Marta i Ante su prvaci države, Dora, Filip i Josip doprvaci, a Lucija, Dominik i Roko brončani. Dječaci su prvi ekipno, a djevojčice treće. Da se dijelio pokal za najboljeg trenera i taj bi odnijeli. Rei!
PLANIRANI HENDIKEP
Pripremajući natjecatelje za predstojeći turnir trener je točno odredio koja bacanja ili akcije se smiju izvesti, a sve drugo je bilo zabranjeno. Natjecatelji na treningu nisu reagirali na dobivenu zadaću, vjerojatno i ne shvaćajući svu zahtjevnost zadatka, ali su na turniru sve jako dobro shvatili.
Neki, kojima su te od trenera unaprijed određene akcije bile i prije specijalnost, nisu imali nikakvih problema. Drugi su se našli u velikim problemima pokušavajući pripremiti teren za uspješno izvođenje bacanja. Tako su se neki našli u poziciji da su protivnika imali u mat poziciji, ali tada nisu mogli baciti određeno im bacanje, pa su na čuđenje mnogih, puštali protivnika, neki su i iz takvih situacija pokušavali izvesti određena bacanja, naravno neuspješno. Bilo je i smiješnih situacija kada su se neki sami na sebe ljutili nakon uspješnih bacanja jer nisu bacili dogovorena bacanje već neka druga.
Često treneri kažu da neki natjecatelji u trenutku izlaska na borilište zaboravljaju na sve oko sebe i na vide i ne čuju ništa, osim protivnika. I ma koliko se trener trudio sa strane upozoravati ili savjetovati nešto, oni to ne čuju. Ima i onih koji i reagiraju na trenerske savjete, ali samo u smislu kimanja glavom da su shvatili da trener nešto govori, pa onda nastavljaju dalje po svome. Neki se više pute tijekom borbe nađu u idealnoj situaciji za neko bacanje, ali oni misle na nešto drugo i prilike ne iskoriste.
Ovakav, planirani hendikep, je neke natjerao da u borbi ne pristupaju instinktivno, već da razmišljaju o dobivenom zadatku. Naravno, to su još djeca, pa su ponekad u već dobivenoj situaciji shvatili da rade nešto što ne bi smjeli, zastali su, ali i taj trenutak blokade je bio protivniku dovoljno da preokrene borbu. Neki su tek nakon izvedene akcije shvatili da su odradili zabranjenu akciju, a neki se, naravno, uopće nisu sjetili trenerskih uputa. Tek, izlazeći iz borilišta, usprkos pobjedi su promrmljali: „Joža se bu ljutil na mene jer nisam bacil(a) ono kaj je on rekel!“
Ali krajnji zaključak je za sve isti: Razmišljali su u borbi. Rei!
Vlado
JEFTINA ŠKOLA
Mnogo puta se roditelji trude svojoj djeci davati pouke o životu, upozorenja, usmjerenja. I često puta mislimo da naše riječi ne ostavljaju traga na djeci. Koliko često ponavljamo rečenice koje počinju otprilike ovako: «A koliko sam ti puta rekao …?»?
Kad su djeca mala na njih djeluje mrki pogled ili povišeni glas. Starijoj djeci to nije dovoljno pa koristimo prijetnju kaznom ili i samu kaznu na bi li ih priveli k ponašanju ili radu kakvim smatramo da je potrebno.
U pubertetu se mnoge stvari izokrenu. Djeca su nam upoznata s mnogo stvari, mnogo znaju, poneka i mnogo čitaju. I ponekad razgovori s njima ne teku u smjeru u kojem želimo ili se sami uhvatimo u neku klopku i razgovor završavamo s: «Zato jer ja tako kažem i to mora tako biti !!!».
Mnogo lakše, jer ima veći učinak, je djelovanje primjerom. A pogotovo to ima veliki učinak kad se dogodi nešto pozitivno i dramatično. To u djeci ostavlja trag.
Dva divna primjera za dvije dobre pouke o životu dogodila su se u Karlovcu na Memorijalu «Ntp. Zdravko Goršćak». Prvi se zbio kad je Filip Šipek izašao pred svog protivnika. A protivnik za glavu viši od Filipa, ima više godina, više kilograma i pojas koji svjedoči o većem znanju juda. Vidjevši Filipa, onako sitnog i mršavog, pobjegao mu je veliki smiješak. Nakon početka borbe smijeh se izgubio, a zamijenilo ga je zaprepaštenje. Filip ga je pobijedio (Sjetimo se osnovnog judo principa!). Svi koji su gledali borbu pljeskali su Filipu.
Drugi primjer je bio u borbi Josipa Garašića. Borba je bila pri kraju, samo pet sekundi do kraja, a Josip gubi na wazari. Mi gledatelji koji smo i Josipovi navijači, već smo digli ruke od te borbe misleći da je gotovo. A onda je Josip, doslovno u posljednjoj sekundi, oborio protivnika na ipon.
Vraćajući se kući ispričao sam djeci priču o jednom Amerikancu, poslovnom čovjeku koji je trebao sklopiti unosan posao negdje na dalekom istoku. U zračnoj luci ga je dočekao vozač koji je trebao biti i njegov pratitelj do sutrašnjeg sastanka. Amerikanac se prema vozaču ponašao pristojno i s poštovanjem. Sutradan, došavši na ugovoreni sastanak uvidio je da je taj vozač zapravo bio vlasnik tvrtke s kojom je trebao potpisati ugovor. Zahvaljujući svojoj pristojnosti i uvažavanju čovjeka kojeg nije poznavao, vrlo lako je sklopio unosan posao.
Pitao sam tada djecu što su naučila iz priče i iz onoga što se dogodilo Filipu. Svi su se složili oko toga da se nikoga ne smije podcijeniti. Iz Josipove borbe su naučili da se treba boriti do kraja.
Upornost i uvažavanje!
Ponekad je škola vrlo skupa. Ova je bila besplatna. Rei!
PPRVENSTVO HRVATSKE ZA DJEČAKE I DJEVOJČICE VINKOVCI, 9.5.2009.
Odrađen je i vrhunac sezone za naše najmlađe natjecatelje. Turniri su jedno, a Prvenstvo Hrvatske je nešto sasvim drugo. I za djecu, ali i za nas roditelje.
Rad od jeseni je došao na provjeru na regionalnom natjecanju. I ponešto okrznuti, većina odlučnih dječaka i djevojčica, rođenih 1997., 1998. i 1999. godine, našeg kluba, izborila se za pravo natjecanja u Vinkovcima.
Uz treninge i kontroliranje težine, tenzije su rasle. Naravno, kulminirale su pozivom za izlazak na borilište.
S deset natjecatelja, roditelje i trenere bili smo mala, ali dobra i glasna ekipa.
Navečer, nakon svega, (gotovo) svi smo bili sretni i ponosni. Sretni zbog dvije prvakinje Hrvatske, Marte i Katarine i viceprvaka Josipa. Sretni zbog medalja dvije Dore. Sretni zbog osvajanja ekipnog 3. mjesta. Ponosni na Doru koja je s ozljedom nastavila borbe i osvojila medalju. Sretni zbog Lucije koja je dala trenutno najviše od sebe, Davida i Roka kojima se mrvice nedostajale do medalje. Ponosni na Lovru i Antu koji nisu reagirali na odluke sudaca.
Hvala Jaskancima na navijačkoj podršci i Vinkovčanima na dobroj organizaciji prvenstva. S Cro Copom se nismo slikali, ali naša slika s peharom i medaljama nam je ipak draža. Rei!
Vlado
ZAŠTO «VISIMO» NA TRIBINAMA? - iz roditeljskog kuta
Nedavno se u galeriji slika na ovim stranicama pojavila slika papira nalijepljenoga na vratima dvorane u kojoj vježbaju judaši u Rovinju. Na papiru piše slijedeće:
«U kampu Manchester Uniteda nema mogućnosti da tate vise na ogradama ili tribinama i da prate treninge. Roditelji su NAPAST I PROPAST za igrače, tvrdi SIR ALEX FERGUSON.»
Moram priznati da je neke roditelje, i mene među njima, to čak i osobno zasmetalo. Zašto treneri misle da im roditelji na tribinama smetaju? Zašto mi uopće «visimo» na tribinama?
Na ovo drugo pitanje lako je odgovoriti. To nam je odmor nakon napornog dana, uživamo gledajući svoju i drugu djecu i njihova nastojanja u svladavanju vještine. Vidjeti malu Terezu, koja još i nema sedam godina ili malog Gorana ili bilo koje drugo dijete kako upijaju pokrete, kako se trude ponoviti ih, njihovu ozbiljnost i odlučnost i kako im nakon uspješno odrađenog zadatka ispod namještenog ozbiljnog lica pobjegne smiješak. To se ne može vidjeti na televizoru.
Pratimo vježbanje i s osmjehom promatramo pokušaje nekih «švercanja», veselimo se malim dječjim uspjesima, pa čak i zapljeskamo na neki dobar potez. Zbog toga idemo s djecom i na natjecanja. Tamo zorno vidimo što donosi napor vježbanja, vidimo uspjeh temeljen na količini uloženog rada. S treninga znamo kako i koliko pojedino dijete vježba i kako mu se to vraća na natjecanjima.
Zašto smetamo trenerima? Trenerima smeta dobacivanje s tribina jer ometa koncentraciju i trenera i svih judaša , ali roditelji žele da dijete radi pravilno i ako trener kaže da se krene lijevom nogom, a potomak krene desnom, teško koji roditelj će se nasmijati u sebi i slegnuti ramenima. Jednostavno moraš reagirati. Pa zna koja mu je lijeva, a koja desna noga. Što mu je danas?
Kada u vježbanju potomak ne zna kako pobijediti prijatelja s kojim vježba, i kada vidiš da nema ideju, jednostavno moraš ustati sa stolice i gestikulacijom pokazati – podsjetiti ga na neki potez. Ali umjesto da samo tvoje dijete pogleda, pola grupe stane i gleda na tribine što to neki tata pokazuje. A treneri ne vole kad grupa stoji umjesto da radi!
Ali zar nije treneru lakše kad roditelj na svoje oči vidi da je zbog neke slučajnosti dijete dobilo udarac po nosu, koji je odmah prokrvario, i da roditelj preuzme dijete od trenera, utješi ga i pokuša ozljedu sanirati ili se na kraju treninga suočiti s mnoštvom «isljedničkih» pitanja zabrinute mame ili tate kad vide svoje dijete s «tupferima» u nosu?
Najbolji bi bio kompromis, a rješenje je prilično jednostavno: Na treninzima roditelji ne smiju pričati, vikati na judaše, skakati sa stolica i mahati rukama, uzvikivati, pljeskati i skandirati. Judo treneri vole kazališnu atmosferu u publici. Roditelji će se potruditi držati toga, ali znajte da nam je jako teško biti samo ravnodušni promatrači, a ne navijači.
O motivima sir Alexa Fergusona možemo samo razmišljati. Jesu li njemu bitniji igrači ili pobjeda? Cijeni li više dobru tekmu ili pobjedu po svaku cijenu? Inspirira li ga slava, novac ili nešto treće? Možda mu zato roditelji smetaju na tribinama? Možda je stvar u nogometu gdje, iako si dobar, ne možeš igrati ako ti trener ne vjeruje? Možda je u Hrvatskoj specifična situacija, pa neke naše najpoznatije i najtrofejnije sportaše (Kostelić, Vlašić, Jukić) treniraju ili su trenirali roditelji. Ipak, treneri naše djece više vole da dijete odradi jedno savršeno bacanje nego da dobije zlato na sreću ili bez borbe. I to je još jedan razlog zašto volimo gledati judo. Rei!
Vlado
PONOVO ISPOČETKA - iz roditeljskog kuta
Ljeto smo preživjeli. Srećom, nije bilo potrebe za liječničkim intervencijama, a za nekoliko posjekotina i modrica mamino medicinsko znanje bilo je sasvim dovoljno. Moje znanje i snalažljivost je nekoliko puta stavljeno na kušnju prilikom donošenja odluke tko je kriv, zašto je kriv i kakva je kazna za nepodopštinu. I sasvim sigurno ću se složiti s djecom da ne presuđujem pravedno. Doduše, one smatraju, za razliku od mene, da nikad ne presuđujem pravedno. Na primjer: nakon velike svađe, koju odrasli moraju smirivati, kazna je da se ostatak dana svaka igra sama, bez sestre. Ali to njima nije pravedno jer obje žele kaznu za onu drugu. Nije lako presuđivati.
Gledajući svaki dan svoju djecu ne primjećujemo da rastu. Ali 1. rujna postali smo toga itekako svjesni. Ili se možda kimono skupio u posljednjem pranju? Uglavnom, gotovo da laktovi i koljena vire iz rukava i nogavica kimona. Kod kupovine nekih odjevnih predmeta ponekad i požalimo, jer koliko je bilo majica i hlača koje su samo jednom ili nijednom izašle iz ormara? Ali kimono je odjevni predmet koji u trenutku kad je postao premali toliko puta natopljen znojem, toliko puta opran, sušen, glačan, potezan, razvlačen … Definitivno se isplati svaka kuna uložena u novi kimono.
Uspoređujući slike s lipanjskog polaganja za pojaseve i djecu na prvim ovosezonskim treninzima primjećujem više ozbiljnosti na nekim licima, na nekima tijelima višak kilograma, mnogo tamniju kožu, svjetliju kosu i mnogo, mnogo želje i volje u očima. Judo im je nedostajao, a uz judo i prijatelji, pa je prije svakog treninga u svlačionicama i na hodniku dvorane vrlo veselo. Treneri pokušavaju dio viška kilograma pretvoriti u mišiće, pa vježbe snage predstavljaju sastavni dio svakog treninga. I mada judaši izlaze iz dvorane crveni u licu, umorni, znojne kose i odjeće veselja i smijeha ni nakon treninga ne nedostaje.
Primjećujem na treninzima i neke ljude koje nisam prije viđao. Možda se to roditelji pokušavaju odlučiti u koji sport uputiti djecu? Svaki sport ima svoje prednosti. I ja sam sa starijom kćerkom odgledao treninge u više sportova i nakon razgovora odlučili smo se za judo. Odlučili smo zajedno jer dječje bavljenje sportom, uz zalaganje djeteta, zahtijeva i poveće zalaganje roditelja. Nije dječje bavljenje sportom vrijeme kad roditelji mogu dobiti sat ili dva sata slobodnog vremena, nije to samo dovesti i odvesti dijete na trening ili s treninga. Roditelj mora pokazati zainteresiranost za ono čime se dijete bavi jer kad nastupi kriza, a toga uvijek ima, olako će se prekinuti s treninzima.
Zato svima koji me pitaju kažem da odvedu djecu na više treninga u raznim sportovima i neka zajednički s djecom odluče kojim će se sportom baviti. Jer i roditelji moraju prihvatiti odabrani sport i baviti se njime. Makar s tribina.
Mi smo se odlučili za judo i ni jednog trenutka nismo požalili. Rei!
Vlado
KRAJ SEZONE - iz roditeljskog kuta
Evo, gotova je još jedna sezona za male judaše. Turniri su završeni, medalje povješane na zidove
Moram priznati da se ponekad plašim ljeta. Za vrijeme školske godine djeca idu u školu, nakon ili prije škole na nekakvu izvanškolsku aktivnost (glazbena škola, škola stranih jezika) i tri puta tjedno na treninge juda. Subotom su turniri, rođendani prijatelja, nedjeljom izleti. I konačno, kad stignu ljetni praznici sve stane - nema škole, nema izvanškolskih aktivnosti, prijatelji su na moru ili kod rodbine, nema juda. I djeci, koja su naučena na gotovo devet mjeseci škole, zadaća, raznih obaveza, treninga, kada nema svakodnevne aktivnosti, brzo postaje dosadno. Psiholozi kažu da je ponekad djeci i potrebna dosada jer nije normalno da im se sve vrijeme događa nešto uzbudljivo. To dovodi do negativnih psiholoških posljedica. Ali nitko ne voli dosadu. A djeca ponajmanje i zato im treba ispuniti vrijeme.
Više od 60 dana (minus desetak ili petnaestak dana mora) po 14 sati budnog vremena koje valja ispuniti. Zahtjevan posao za roditelje. I dok intelektualne aktivnosti mogu nadomjestiti čitanjem, gledanjem televizijskog programa ili igrom na kompjuteru, za nadoknadu fizičke aktivnosti potrebno je mnogo više ideja. Za vožnju biciklom, planinarenje, dulje šetnje potrebna je prisutnost starije osobe, a što kad su stariji na poslu?
Ako pokušamo nekome opisati neke karakteristike judaša zasigurno ćemo spomenuti natjecateljski duh, fizičku sposobnost i zrnce ratobornosti. Dvije takve osobe, višak energije i igra na otvorenom (trčanje, nogomet, badminton ili sl.) u konačnici uvijek rezultira plačem, svađom, a ponekad i masnicama. I opet je potrebna mamina ili tatina presuda.
Srećom, i ove su godine na nivou grada organizirane aktivnosti za školarce, pa će roditelji moći, na nekoliko sati dnevno, pustiti djecu na tenis ili plivanje. Možda se dovoljno izmore da ostatak dana provedu u mirnijim igrama.
Do 1. rujna djeci želim mnogo zabave i igre, a odraslima da što više vremena provedu sa svojom djecom. Ako odrasli nemaju ideja za zabavu, djeci one sigurno ne manjkaju. Rei!
Vlado
DOMAĆI TURNIR - iz roditeljskog kuta
Turniri su često puta šok za djecu. Pogotovo na početku natjecateljske
Kako raste broj natjecanja, tako se i nervoza smanjuje. Nikad ne nestaje, ali više nije toliko vidljiva. Ali postoji turnir kada se sve to vraća. Domaći turnir. Tko će vidjeti poraz ili nespretnost na nekom drugom turniru? Prijatelji iz kluba i roditelji, a njima su pobjede i porazi normalna stvar. Ali na domaći turnir dolazi malo više ljudi koji su malim judašima bitni. Domaći turnir je tu, u našem gradu i svima je blizu. Ako nekoga interesira, nije mu problem doći i vidjeti borbe. Bake i djedovi, stričevi, tetke, bratići, sestrične i što je najvažnije, prijatelji i prijateljice iz razreda. Možda čak i razrednica, koja je uz roditelje i trenera jedna od najvažnijih osoba u tim malim životima. I kako onda ne biti nervozan.
Mnogo je tu u igri.
Kod ostalih turnira postoji mogućnost izbjegavanja. Ne obavijeste se roditelji, treneru se kaže da postoje neodgodive obveze i da ne može ići na turnir. Na domaćem turniru to rijetko prolazi. Roditelji i rodbina vide plakate o turniru ili čuju obavijesti na lokalnoj radio - stanici. Trener zahtjeva dolazak na turnir. Ako ne dođe, netko će sigurno vidjeti šetnju gradom ili igru na igralištu baš u vrijeme turnira. A onda objašnjavanja treneru i prijateljima. To baš i nije ugodno. Dakle, mogućnost izbjegavanja domaćeg turnira je vrlo mala.
Ali jedno je sigurno - na domaćem turniru navija se najjače. Cijeli klub je tu, a tribine su popunjene poznatim i nepoznatim ljudima, a mnogo njih navija za tebe.
U Samoboru se u subotu, 24. svibnja održava Kup državnosti za mlađe uzraste. Treba vidjeti djecu, koja su tek prošle jeseni prvi puta obukli kimona, kako daju sve od sebe za pobjedu. Treba vidjeti i one tek nešto malo starije koji izvode prave majstorije. I zato, iako nitko vaš nije judaš, možda prepoznate dječaka ili djevojčicu iz susjedstva. Vidjet će te upornost, hrabrost, želju za pobjedom, ozbiljnost pri ulasku na borilište, veselje i suze nakon borbe. A to je ono što čini pravi sport. I to treba nagraditi. Velikim pljeskom.
Vidimo se u dvorani! Rei!
Vlado
Autor je ponosni otac dvije male judašice (koje nikad neće priznati da su male) i iznosi vlastito mišljenje.
DRUŽENJE JUDAŠA I RODITELJA - iz roditeljskog kuta
Lani, nakon završene judaške sezone, barem za predškolske i školske judaše, klub je u suradnji s roditeljima organizirao druženje izvan tatamija i dvorane. U prirodi, na travi upoznali smo i drugu, dječju stranu malih judaša, a moram priznati da sam upoznao i neke roditelje koje i ne viđam dok djecu dovodim na treninge.
Djeca su se ogledala u povlačenju užeta, utrkama u vrećama, nogometu i skoku u dalj. Svi su, kao i uvijek, bili glasno bodreni, a najbolji su, u najboljoj maniri, osvojili i kolajne. Nakon sportskih aktivnosti pridružili su se roditeljima u hladu uz roštilj i osvježavajuće napitke. Zaista izvrsnim roštiljem su se istakli njihove starije kolege.
Kada su na travi i ne misle na judo, i stariji judaši misle na najvažniju sporednu stvar na svijetu. Na nogomet. I tako su
Ovog puta djeca su navijala za starije, mada nisu bila sasvim sigurna je li bolje navijati za tate ili za trenere. Zato su se oportuno podijelila na dio koji je navijao za tate i dio koji je navijao za trenere. (U žaru utakmice tate nisu zamijetili za koga su mame navijale!)
Pri ovom sportskom susretu rezultat nije bio bitan, ali se roditelji nadaju da će judaši ove godine zatražiti revanš.
U očekivanju ovogodišnjeg druženja srdačno vas pozdravljam. Rei!
Vlado
Autor je ponosni otac dvije male judašice (koje nikad neće priznati da su male) i iznosi vlastito mišljenje.