Sanjkanje i vlak u snijegu

Zbog neodržavanja natjecanja i donedavno treninga, odlučili smo kao ekipa otići na Japetić na sanjkanje. Svima nam je falilo druženje tako da smo se brzo skupili i odlučili da krećemo u nedjelju ujutro ispred kluba s kombijem i jednim autom. Prognoza je bila snijeg, ali ništa strašno. Kada smo krenuli u Samoboru je bilo normalno vrijeme bez padalina i dok smo se uspinjali do Dragonoša polako je počeo padati lagani snijeg. Sparkirali smo se što bliže skretanju za Japetić kako bi Sara što manje hodala (zbog nje smo i zaglavili) i krenuli laganom šetnjom 40′ prema planinarskom domu Žitnica. Tijekom šetnje smo sreli mnoge planinare koje smo kulturno pozdravili i time pokazali kako je ekipa iz JK Samobor pristojna i uvijek pokazuje najkvalitetniju sliku kluba. Također sreli smo Marina koji je očito krenuo doma u pravo vrijeme. Stigli smo na Žitnicu koja je bila krcata ljudima i krenulo je sanjkanje.

Oko  12:30 smo odlučili da je dosta sanjkanja i odlučili da je pravo vrijeme za krenuti doma prije mraka. Bili smo mokri, ali slika za Instagram je bitnija tako da smo odlučili da moramo do piramide na slikanje. Magla je učinila da je slika ista kao da smo se slikali na parkiralištu, ali bitno da smo napravili story sa lokacijom.

Dok smo hodali od piramide prema kombiju snijeg je i dalje padao, ali nam nije palo na pamet da bi to mogao biti problem. Kada smo stigli do kombija oko 14 sati vidjeli smo da cesta nije očišćena što bi moglo predstavljati veliki problem. Probali smo krenuti, ali kombi se nije mogao pomaknuti i jedina opcija nam je bila da čekamo ralicu. Čekali smo 20 minuta i dalje nikakvog pomaka i onda je netko došao na ideju da nazovemo zimsku službu pa da pitamo gdje je ralica. Ja sam nazvao i nakon što me simpatična sekretarica obavijestila da se razgovor snima javio mi se neki gospodin koji je na moje pitanje: „Zapeli smo na Slavagori, kada će ralica?“ rekao da nema brige da se traktor puni u bazi i dolazi za 15 min. Odlično, za pola sata smo u Samoboru.

Euforija je brzo splasnula kada smo shvatili da mi nismo na Slavagori nego na Dragonošu… U međuvremenu nas je neki čovijek obavijestio da je bio lančani sudar šest automobila na putu prema Samoboru i zato se ralica ne može probiti prema nama. Nazvali smo opet zimsku službu, ovaj puta sa pravom lokacijom i odgovor je bio da je stvarno bio sudar i da ralica ne može proći. Druga opcija je bila da idemo preko Jarušja i Grdanjci gdje ralica i dalje nije prošla tako da niti tamo ne možemo. U tom je trenutku Čuta koji je bio sa osobnim automobilom rekao: „Meni se ne skliže, idem ja“ i ostavio nas na Dragonošu da čekamo ralicu. Čuta je krenuo prema Jarušju i nazvao nas da nam kaže kako su ga zaustavili zato jer dolazi ralica što bi značio da ubrzo idemo i mi doma. U tom trenutku već čekamo 2 sata i dalje nikakvog pomaka. Zvali smo Čutu svakih pola sata, ali on je i dalje čekao da prođe ralica. Onda nas je on nazvao i opušteno rekao da je ralica pala u grabu. Odlično, sada nitko ne može doma! Imali smo nekoliko opcija da idemo pješke, ali pao je mrak i temperatura je bila -5°C,‎ odlučili smo se produžiti team building i ostati u kombiju dok ne izvade ralicu i možemo sigurno  doma. Imali smo dosta hrane i vode tako da nije bilo problema, a imali smo i viška vremena pa smo snimili i Harlem Shake.

Nakon 4 sati provedenih u kombiju kopilot Guliš i ja smo odlučili provjeriti situaciju i prošetati se do Dragonoša. U tom trenutku dolazi crni Audi quattro u kojem neki macan vozi simpatičnu damu na suvozačkom sjedalu. Zaustavili smo ga i pitali kakva je situacija i rekao nam je da se prema Samoboru i dalje ne može da će on sada probati prema Grdanjcima, a da tamo i dalje nema pomaka što se tiče ralice u grabi. Ponudio nam se da nas odveze, ali bilo nas je previše i morali smo odbiti. Odlučili smo da ćemo ostaviti kombi i netko će morati doći po nas, pa smo zvali tatu Gorički, Guliš i Špoljarić koji su izveli akciju spašavanja bolje od Navy SEALs specijalaca. Plan je bio da dođu sa terencem DVD Samobor do nas i dovezu do dijela gdje nas se može pokupiti. Cesta je i dalje bila neočišćena što je akciju spašavanja učinilo nemogućom. Probili su se do Jarušja gdje se neki gospodin ponudio da sa Lada Niva terencem dođe do nas. Krenuli smo pješke prema Jarušju, a ja sam kao pravi kapetan broda posljednji napustio kombi. Uspjeli su se probiti, došli su do nas i krenula je akcija spašavanja po principu: „Prvo žene i djeca“.

Nakon što ih je taj gospodin odvezao do Jarušja vratio se po nas ostale i akcija spašavanja je bila pri kraju. Podjelili smo se u tri automobila i krenuli prema Samoboru. Negdje oko 21 sat smo stigli u Samobor i nakon 7 sati čekanja u kombiju uspjeli smo doći kući.

Velika zahvala tati Gorički, Guliš i Špoljarić koji su izveli ovu akciju spašavanja.

Također velika zahvala i pohvala ekipi Fran, Martina, Kaja, Tia, Nika, Sara, Leon, Dorian, Danijela, Matea, Borna i Danijel bez kojih ova avantura nebi bila toliko zabavna.

Do sljedeće nedjelje kada idemo opet,

Sportski pozdrav,

Grebla